REDAKCIJSKI MAČAK PERA JE IZ NAŠEG DUNJALUKA OTIŠAO OVOG VIKENDA. DOŽIVIO JE ZAVIDNE MAČJE GODINE, ČAK 22 I POL, SAMO DVIJE I POL JE KRAĆE ŽIVIO NEGO "VREME" DO DANAS
Tih davnih godina naša Danijela je prva dolazila na posao u tadašnjoj redakciji u Mišarskoj. Čula je mjaukanje prvog jutra, pa drugog jutra, kad je to malo drhtavo biće – jedva je prokrmeljao – uzela i donijela u redakciju. Nekako se tih dana dogodilo da je netko nabavio one prve granule – toga kod nas, u tek raspadajućoj Jugoslaviji, još nije bilo – za male životinjice. Tadašnji pomoćnik urednika Petar Luković došao je na posao i zagrabio nekoliko granulica i pojeo ih, na smijeh u redakciji je rekao samo: "Pa to su samo keksi." Nije prvi: prijateljica moje mame je probala čuvene frolike namijenjene mojoj Alfi, tada mladoj škotskoj ovčarki i rekla je: "Ma super je ta pseća hrana."
E, tako je mačak Pera (kumovao Jovan Dulović) dobio ime.
Već spominjana naša Danijela hranila ga je najredovnije. Naša Jeca, koja je mačka Peru udomila kad je već premašio godinicu i kad je postao ozbiljan mačak, sjeća se epizode kad je Danijela – rekosmo već, prva je dolazila na posao – u nekoj samoposluzi kupila paket ćevapa i sve to dala Peri da pojede. Sjeća se Jeca, šefica od fotografije u "Vremenu", da je Pera imao malu glavicu, mali tur i mali rep, a između ogroman stomačić u koji su stali svi ti ćevapi Danijelini.
Kad je već imao godinicu, počeo se ponašati kao pravi mačak: zna se što ti mužjaci rade, piške gdje stignu i označavaju svoj prostor. E, tu je Jeca odlučila da mačak Pera ide kod nje, ali i to da ga se treba kastrirati. Od tada je redakcijsko predanje mladim pokoljenjima da je Jeca kriva zato što je kastriran krivi Pera, pa tko razumije, razumije.
Dok je mačak Pera još bio sasvim redakcijski, a ne baš sasvim Jecin kako je to bilo dvadesetak godina potom, zna se da je napao samo jednu osobu, neku novinarku iz evropsko-bijelog svijeta koja je u redakciju došla s preduvjerenjima o zlim ljudima koji su, eto, i u "Vremenu" sjedili i valjda bili pritajeni miloševićevci. Mačak Pera joj je skočio za vrat, tu se udidio, rekao joj hhhh, ona se ohladila od straha, i to je bilo to. Mačak je bio heroj.
Sjedio je i Svilenom u krilu, dok je ovaj bio potpuno izbezumljen i bojao se Pere; poslije je i sam imao voljenu mačku.
Najviše je nervirao Uku Komlenovića: jednom prilikom, a znamo da je naš Uroš, briljantan pisac, vagao svaku riječ i sporo i teško pisao, Uka je ostavio uključen kompjutor i udaljio se na trenutak iz Staklenca. Mačak Pera je skočio na tastaturu i puf: teksta više nema. Uka je trčao za Perom, ovaj je brisao u niskom i visokom letu po redakciji... Kako god, Uka je tekst pisao iznova, a Eulalija Svetlana Slapšak je kasnije objašnjavala da mačke imaju genetski ugrađene mote: jednu šapicu stave na control, drugu na alt, treću na delete...
Još dok mačak Pera nije skroz postao Jecin, te prve godine ga je neko vrijeme ljeti čuvao Ljuba Živkov. Tad je Ljuba živio u iznajmljenom stanu, podstanarskom, i tek je mjesecima nakon čuvanja Pere u ljetnom periodu priznao Jeci da mu je podstanarske zavjese Pera napravio u froncle, trake, što li.
Mi u redakciji smo svi ljubitelji životinja, i pasa i mačaka (a i Momirova je vjeverica uginula u dubokoj starosti ovog septembra). Koga god od ljubimaca imali kod kuće, svi smo se stalno raspitivali za mačka Peru, za njegove i Jecine odlaske od zemunskog stana do njene vikendice, oko koje je napravio red i disciplinu: sve ih je razjurio sa svog imanja i djelokruga, i mlađe mačke i pse svih vrsta i pasmina i starosti, a i ptice razne je jurio, ali ne i sa 16. sprata na kojem je uglavnom živio.
Da se zna tko je gazda i tko je glavni šef životinjske i uopće mjesne zajednice.
Nama u redakciji je oduvijek, gotovo otkad postojimo, mačak Pera bio naš tajni zaštitni znak: ej, poživio je 22 i po godine, koliko takvih mačkova ima? Jeci je, pak, obilježio trećinu njenog života, brige i ljubavi. Kaže Jeca kad smo u ponedjeljak popili kapljicu za pokoj mačjoj duši Perinoj: "On je, makar i bez muda, muško s kojim sam najduže u životu živela."
Ma imao je mačak Pera muda velika kao i "Vreme" koje ga je udomilo i Jeca koja ga je usvojila i mi svi koji bismo mogli reći – a zašto ne? – da je mačak Pera, među ostalim, bio i redakcijski brend.
Makar smo mi o njemu tako mislili.
Autorka teksta: Tatjana Tagirov
Tekst prenosimo uz odobrenje nedeljnika "Vreme"
